Истакнути пост

PESNIKINJA PESNIKU OBLAČI PESMU- Poetesa Nevenka Nelly Poerich

  PESNIKINJA PESNIKU OBLAČI PESMU Pesnikinja pesniku oblači pesmu kakve joj stvari nalaže duša. Stihove bira od teške svile, linije setne, ...

четвртак, 25. децембар 2025.

LJUBAV NA GRANICI- Nevenka Nelly Poerich

 


LJUBAV NA GRANICI

Otišli smo predaleko,
izvan očekivanja željom potkovanih srca.
Sa koliko konjskih snaga stići do cilja,
to samo zna srce ludo, zaljubljeno.

Utajismo sve ono od čega zaziremo
kad se tuga dokopa našeg traga
na graničnom prelazu sreće.
Priljubljeni željom,
nevidljivo delujemo iz senke starih grešaka
da se neka licemernija, riskantnija
ne otisne bljeskom mesečine
u sunovrat beznađa.

Bledimo i crvenimo,
dok se gospođa Sudbina
bakće s našim koferima
kô iskusna švercerka,
stavljajući glavu u torbu
po ko zna koji put
u prilog čudesne ljubavi.

Carinik Usud, bahati grmalj,
ne prezajući, zagrme gromko.
Na njegovom grlatom vratu
iskoči žila kucavica,
zariba kô motor
ishaban miljama.

Mašući spisima, iskolači se gorostas,
cedeći kroz besom stisnute zube:
„Ljubav traži istinu,
ispravna dokumenta,
verodostojan dokaz.“

Odvažno sede za kompjuter.
Sudbina spremno požuri
da božjim prstom nadmaši njegove čvornate,
koji su nemilosrdno udarali
po tipkama tastature.

Odahnusmo, konektovani snom
u najčudnijoj svemirskoj bazi
ljubavnih podataka.

Tišina se oglasi
odjekom preplašenih srca.
Kao dva kameleona,
neozleđeni prođosmo čiodnu kolonu
usput krivo spojenih parova.

Sudbina migom dade znak da požurimo,
zagovarajući zadriglog usuda–carinika,
koga žeđ upilji u viski
s etiketom putnika.

Munjevito pređosmo granicu,
udarajući petama po tlu zlurade poglede zavidnjaka
i tuge,
koja se lukavo htede prišljamčiti
kô nosač kofera.

Dovitljivo joj skrenusmo pažnju,
bacismo zlatan novčić
ispred nogu dvoje
koji se ogledaše u senci mesečine,
baš kao mi maločas.

Ljubavni vidici se šire
kô naše zenice ozarene srećom.
Džinovski kapci oblaka
proliše par krupnih kapi kiše
da oteraju i speru
sve ono čega se pribojavamo.

Otežali mokri koferi,
kô perce u našim osnaženim rukama
neobjašnjive ljubavi.

Imamo još dobrog puta,
šapnusmo kroz poljupce,
osluškujući srećine zvonke korake
u našim zaljubljenim.

POSLEDNJA KAP VINA - Nevenka Nelly Poerich

 


POSLEDNJA KAP VINA

Zašto mora ovako,
zašto si nas ovoliko rastužio?
Od toliko lepših načina
ti si izabrao najbolniji.

Nestao si u nadi da ti je ona spokoj,
a znaš da nije,
dok se poigrava tvojim godinama
kao vetar s granama bora.

Sam si, zarobljen sećanjem
u krletci njene bezobzirne mladosti,
skrnaveći svoju zrelu lepotu
do učmalog iščekivanja
da te sreća prepozna
na pristaništu sudbine.

Stojiš i nemo gledaš
kako se ukrcavaju brodovi,
zagledajući svaku putnicu kojoj naliči.
Odustao bi — i ne bi.
Neka čudna strepnja kola tvojim venama
dok pokušavaš da obuzdaš
svoje neposlušno srce
koje te vuče k meni,
ženi tvoje dobi,
kojoj zub vremena ne može ništa,
kao zlatnom medaljonu tvoje majke
koji i dan-danas čuvaš od zaborava
u mahagoni-komodi
odmah do tvog uzglavlja.

I noćas ćeš sam zaspati,
naliven vinom do guše,
popuštajući kravatu i kolar,
otkopčavajući jedno po jedno dugme košulje
koju ti je ona kupila
u znak sitne pažnje.

Vetar će i dalje začikavati grane bora
i role u tvojoj pijanoj glavi,
osenčene tugom.

Poželećeš da čuješ melodiju u mom glasu
i na pola okrenutih brojeva odustati,
iz bojazni od odraza tinjajućih želja
koje te nagone da skočiš u vatru,
a nisi još spreman da izgoriš
u plamenu strasne ljubavi
za kojom tragaš ceo život.

Ogrezao u bolu i čaši,
postao si skeptik
koji ni suzama ne da prolaz
do iskupljenja grešnih noći.
I sad bi se pre zadovoljio
tamo nekom lako potkupljivom lepoticom.

Slušalica starog, stabilnog telefona
ispuštena nevericom
osta da visi u vazduhu.
Mrsko ti pada i njeno cimanje porukama
da proveri jesi li tu,
u zoni obnovljene veze,
obeleženoj obzirima
nekog drugačijeg miljea,
od kojih se gnušaš
kad te otvori vino.

Prašinu s prsta ovih dana naneo je vetar.
Zavaljen u aristokratsku fotelju,
teško ti pada i cimanje do bifea
da otvoriš novu flašu crnog vina.
A sluškinja tuga uzela slobodan dan.

Bore smejalice se uskomešaše inatom.
Prstima brišeš orošeno čelo,
ispijajući setno poslednju kap vina
koja čemerom jede,
a srce ne bi da truješ —
jer bez istine
si mrtav čovek.

Bez nas.

Možda pesma bolje zna- poetesa Nevenka Nelly Poerich

 




Te noći hladne, decembarske,
u mojoj sobi, od koje bi leti i ružičnjak uzmicao,
nikoga nije bilo.
Nikoga na kog bih položila gorka sećanja
i ovaj mali grumen nade,
osim sna u kom te ozarena spazih
i padoh, presrećna, u zagrljaj.

Ćutanjem zabeležismo trenutak
u kom se prepoznaše i pokloniše
naša otmena srca,
tamo na raskršću nadomak dvorca
u kom veličanstvo ljubav najradije obitava.

Strepela sam da prva načinim korak,
da ne razbijem san,
da ne pokvarim nešto,
da ne nagazim one riskantne oštrice tragova,
ranjive i bolne,
koji su nas doskora pratili.

Pomerih se lečak u stranu, spuštajući kofer,
dajući prvenstvo tvom stamenom,
odsečnom i britkom koraku
da saseče sumnju u korenu,
dok se vreme kladilo na našu sreću.

Paleći cigaretu na cigaretu, oklevao si u strahu
da i ne okrzneš njeno već nagnječeno kamenje
na kom se mahovina uveliko domila.

Ućutkivala sam željom pitanja,
iznova naslanjajući glavu na tvoje rame.
Vreme je curelo kroz levak sećanja
u balon opleten prućem.
Strepnja je prožimala vazduh,
ulazeći komotno u naša pluća.
Uzdasi su se borili, molećivo, za spokoj.

Naglo si mi okrenuo leđa!
A onda, najednom, kao ubojitom oštricom mača,
odrezao parče neba
i spustio ga u moje još sanjive oči,
koje su često čamile kao napušten brod
u luci ispod obrva uzvijenih čudom.

Obgrljena požudom, počeh golititi
i najtajnovitije kutke ove posve detinje duše.
Ljubaznost, s puno opreza,
nije se dala skinuti s tvojih oštrih kontura lica,
čak ni onom teškom muškom suzom,
u ravni žileta.

Znam da sam nešto pevušila,
pokušavajući da ispratim melodiju
svog raspevanog srca,
kome grudi postaše tesne
za izvođenje najlepše arije
ljubavne sonate.

— U snu noć, u snu dan,
u snu san nedosanjan…
Dozvoli —
to ja se naglas nekih stihova prisećam…

Ne, nikoga nije bilo
te hladne februarske noći,
osim sna u kom te pronađoh
topla, mazna, dirljiva.

Stani, kuda ćeš —
još pesma traje, moraš je čuti celu.
Zastani, saslušaj, ućuti —
možda pesma bolje zna,
možda nešto za nas
bolje sluti…

Šta se to čuje? Ko je to tamo?! Poetesa Nevenka Nelly Poerich

 



Šta se to čuje? Ko je to tamo?!

Koju si sada onako zvao?
Da ti ko prijatelj s ponoći svrati,
ne bi l’ svom srcu na put stao.

Gde ti je hrabrost? Sve one reči?!
Zašto ih gubiš olako svuda?
Smiri taj korak, ne gazi snove!
Sa tobom takvim — kako i kuda?!

Šta mi je? Ništa… čekaš da kažem,
dok mi se srce od boli steže,
a lice britko kajanje grči,
nikada jače — zbogom ti reže.


Sa puta stižem umoran, sam,
jesenji, hladan i tmuran dan.
U srcu strepnja — da l’ ću te naći,
zatičem nered i prazan stan.

Samo gitara utisak menja
i čaša vina s tragom karmina,
i pesma tvojom pisana rukom —
ljubav je čudna i kad je fina.

Voljena, gde si, cvilim ko vetar,
neke mi stvari ostaše tajna.
Gde li se skrivaš, u čijem oku,
kad mom si, snenom, jedino sjajna?

Uzalud bežiš, to znaš i sama,

OLOVKA -Poetesa Nevenka Nelly Poerich

 


OLOVKA

Pitam srce ko si
Ako sam jednom nasela
Hoće li biti drugog puta.
Nehaje,
kuca po svome.

Negodujem.
Hvatam se za pogled,
ali i on uprt u daljinu.

Žurim,
a suze i stihovi naviru,
ljubavni, bolni.

Tajac.

Plačem tiho, pa sve jače.
Grcam.

I svaki ubogi minut
kojim me obnaži ljupku,
cimam se sa stihovima.
Ne da mi se da ih zapišem.

Besnim.

Čvrsto stisnuh olovku
koja mi se, kao kakav
razjareni čovečuljak,
istrže iz ruku,
zarivši mi svoje srce
zaoštreno do bestidnosti.

Lomim je.

Neću da mi zloslutnica
zapisuje
što joj moje srce diktira
iz riznice pesničke mi duše.

Pronaći ću olovku iskrenu,
otmenu i galantnu,
da mu parira,
da mu svaki otkucaj verno
isprati
na papiru večnosti.

Pesma tebi napisana —
čuvaj je u najskrovitijem mestu
gde sreća rado zalazi.

Možda se i osmehne
na tvom licu,
onako, od srca,
kako oduvek
potajno želiš.

MOJ NEPREŽALJENI CIKLAMA KAPUT- Nevenka Nelly Poerich (priča)

 


MOJ NEPREŽALJENI CIKLAMA KAPUT

Otpio si još jedan gutljaj martinija, pomešanog sa ljubomorom, kojom me rado počastiš kad god te dohvate drvene lutke u toj šašavoj glavi. Prestani da me meriš tim zidarskim metrom, još samo da kreneš sa zvižducima i jeftinim komplimentima. Nisam taj soj, shvati već jednom.

Smeta ti moja zavodljiva figura, ma kako da sam odevena. I da se obučem kao monahinja, strogo zakopčana do grla, naći će svoj put do zadivljenih pogleda. Večeras si mi izabrao najizazovniju haljinu, crvenu kao krv. Godinama je visila u garderoberu, čekajući svoj red.

Dobro je da je moljci nisu izrešetali, kao što su moj najdraži, neprežaljeni ciklama kaput, koga sam se jedva odrekla. U njemu sam izašla na naš prvi sastanak. Skoro nas je zatrpao sneg, koliko je vejao tog hladnog decembarskog sutona, dok smo stajali čekajući tvog druga da dođe po nas i odvede nas u njegov tek otvoren restoran „Zlatna potkovica“ na Banovom brdu.

Samo kad se setim s koliko si me poštovanja gledao, diveći se mom damskom držanju. A i narednih nekoliko dana, kada bismo se viđali u iznajmljenoj kući tvoje maćehe Milunke – Lule, koja bi nas budila lupanjem kojekakvim stvarima, kad bi iznenada banula s puta, sve sa svojim švercerskim torbama.

Uprkos mom nastojanju da me prihvati, zadugo joj to nije polazilo za rukom, već samo onoliko koliko bih joj pomagala da rasproda svoju sumnjivu robu. A kad bi zaćutala pred njenim čiodnim, zavidnim rečima, dohvatila bi se neke naše bezazlene svađe i napravila čitavu dramu, ne bi li nas rastavila. Uspelo bi joj na dan-dva, jer bi ti nalegao na njenu beskrupuloznu stranu, na kojoj bi pakost tražila odraz u svojim svinjarijama.

Da li te je i ovog puta odbacila meni, da mi pokvariš veče, ili ti je dosadilo njeno uporno provodadžisanje? Mršti se koliko hoćeš, negoduj odsečnim zamahom ruku, kao da ćeš me zgromiti zajedno s obećanjima koja sam položila u ovu našu, sad već mučnu vezu. Ali ja znam da te je neki vrag naveo da potrčiš za mnom, kad sam čvrsto rešila da odustanem od snova koji su dospeli veštici u zalog.

Sumnjam da si ih za samo nedelju dana uspeo da otkupiš iz tih gramzivih šaka, zajedno s vajnim „hvalospevima“ o meni. Ako grešim, zašto me onda režeš tim opakim ljubomornim scenama, izrežiranim njenim uskogrudim pogledima, kad znaš da je sva moja istina istresena na tvoje znojem okupane dlanove? Ma da li pogrešno sudim, kad god zaroniš u tu čašu bez dna. Ljubav te je dovela na moja vrata kao slepca. E pa lepo — čemu onda sva ta zajedljivost prema mojoj ljubaznoj mladosti i lepoti?

Uzvraćaš mi udarac, onaj isti kojim sam te zatekla u zagrljaju s Lulinom izabranicom, po meri njenog alavog džepa. I venčanicu joj je kupila od svojih drugara, uličnih preprodavaca, tamo dole podno parka naspram železničke stanice, gde me je sramota da prođem od njihovog zločestog keza. Ništavan milje moralnih nakaza, koje treba otresti motkom pre nego što zaposednu i mesta gde se ljubav rađa.

Pustila sam jezik, i?… A da li možda treba da palacam kao ona zmija koja te je zamalo udavila da te nisam spasila? Naseo si na njene kule i gradove, od kojih je ostalo samo bunjište skandalozne žute štampe. Proveo si se kao bos po trnju — vidim, još ti zevaju cipele. E moj dragi, daj da te poljubim da ti pre zarastu te proklete rane. Samo ne znam čime se spira ukaljan obraz. Možda ovom mirišljavom ružinom vodicom, koju štedim kao jedan od najdragocenijih poklona moje bake Zlate.

E, govorila je ona meni, dok se borila s dušom u nosu, opirući se toj napasti od smrti, da se ne petljam s tobom. Dobro je znala tvoju maćehu Milunku, kao zlu paru, još sa Senjaka. Bile su prve komšinice. Baka Zlata bi joj se tek kurtoazno javljala, kad bi im se pogledi susreli — stara beogradska škola, no kako bi drugačije jedna gospođa poput nje.

Govorkalo se, sećam se još kao mala, da je Lula pokušala da obrlati dobrog čika Savu da se venčaju, ne bi li joj ostavio svoju prelepu vilu. Ali pravda je preduhitrila: baka je pokucala pre nje na ta veličanstvena mesingana vrata i upozorila ga da ni za živu glavu ne potpisuje taj falsifikat od ugovora. Hvala Bogu, poslušao je i kuća je ostala njegovoj ćerki iz prvog braka, Eleni.

A samo si ti ostao gluv i nem na sva upozorenja dobronamernih ljudi, pa i na moja, kojima ti i sad, kao ovom lepezom, mašem ispred nosa. Znam da je poštuješ što te je odgajila i da je negde voliš, ma kakva da je, jer ne znaš za ljubav prave majke. I neka ostane tako. Ali treba da misliš i na svoju sreću. Ako misliš da naša veza uspe i da ne završi kao moj neprežaljeni ciklama kaput, izrešetan moljcima, moraš nešto da preduzmeš.

Mesecima je tako visio, tu na prozoru okačen o ofinger, jadničak, sve dok nije naišla Ciganka navaljujući da mi gleda u svoje otrcane karte. Opirala sam se, ali uzalud — navalila da mi gleda ili da umre. I mene zagolica znatiželja, pa pristanem.

Šta mi je rekla… Stvarno te zanima šta nam je prorekla? E, nagađaj. Prosudi po ovome što ti sve vreme trtljam, kao pokvarena gramofonska ploča. Tačno. To mi je rekla — da se venčamo, tajno, pre nego što nam Lula ponovo podmetne nogu nekom novom bogatašicom, koje ne prestaje da štanca, kao svoje ishabane novčanice po nekim lopovskim džepovima.

Ćutiš — dobro je. Samo ti razmišljaj u sebi, bolje nego da se istresaš na mene, nedužnu. Samo nemoj predugo. Bojim se da će me strpljenje izdati zajedno s prodajom bakine kuće na Senjaku. Pojavio se ozbiljan kupac, fin gospodin, povratnik iz Nemačke. Sačekaću još ovu nedelju, možda i onu tamo.

Opet grmi. Hoćemo li krenuti, da nas društvo ne čeka? Ova jesenja kiša kao da pokušava da sapere sve što nam na putu sreće smeta. Volela bih da je tako. I ti, dok zadivljeno gledaš u moje zavodljive, mazne obline. Ne, neću navaljivati kao ona dosadna stenica — ne trebaš mi ništa reći reda radi. Učtivost je lepa, ako joj promišljena odluka izgradi stav.

Samo nemoj sutra da zažališ za mnom, kao ja za neprežaljenim ciklama kaputom. Za punoletstvo sam ga dobila od bake Zlate.

I pazi — ovo veče hoću da provedemo na najlepši mogući način, da ga urežem u sećanje kao najlepšu sliku od svih dosadašnjih, koje su nam drugi slikali, krateći ih za onu najlepšu nijansu ljubavi. Hajdemo, taksi je stigao. Ako ode, teško da ćemo ga po ovom kijametu ponovo dozvati…

MESEČEVA SONATA - poetesa Nevenka Nelly Poerich

 


MESEČEVA SONATA


Dok me Maestro Mesec uspavljuje svojom čuvenom sonatom, zvezde se, kao zavese, čipkaju po mom dekupaž-ružičastom prozoru. Oslonjena na mirišljavi jastuk lavande, zurila sam u te majušne, prozračne rupice između čipkica.

Pokušavam da razaznam neki od tvojih bezočnih likova kojima si me povredio, da te odgurnem laktom, kao ti mene one večeri kad sam očekivala potvrdu naše ljubavi — zauvek. I taman kad bih ga dokučila, sa odrazom Meseca u oknu, kao beli zečić iskočio bi iz crnog cilindera nekog mađioničara, dražesniji, učtiviji, razbijajući mi san na komade.

Odlutah u slačka maštarenja, u detinjaste, šaljive, magične obrede sa biljkom tarčužak, dan i noć — narodski rečeno — i počeh čupkati njene naopačke okrenute, srcolike listiće. I sa svakim otkinutim izgovarati:
„Voli me, ne voli me… Voli me… Ne voli me…“
Ma, glupost — povikah — „odavno sam prerasla tu dečju igrariju…“

Mesečeva sonata me i dalje milovala božanstvenom arijom po zažarenim obrazima ljutnje, besa i želje, u opiranju sa navalentnim mislima, kojih si ti bio turistički vodič do mog snuždenog srca. Opirala sam se čarima strasti novog putovanja, kao ti onda kada te je, na mahove, njena grešnost nagazila do otrežnjenja. Pokrih se jorganom preko glave i, u begu u san, podigoh branu za svaku navalu suza koje su pretile bujicom da preplave moju ucveljenu dušicu.

Ah, te noći — letnje i vrele do besvesti — mučila sam se sa komadima sna, rasutim po mojim bojažljivim mislima, po prilično skučenoj sobi natrpanoj stvarima u kojoj je rustika dominirala. Bila je svačija i ničija, baš kao moja mlada, neiskvarena duša, ali zasigurno toplo utočište napaćenim i neshvaćenim dušama zalutalim na ovu prelepu, ali surovu planetu.

Protresoh prstima svoju dugu, bezbrižnu, kovrdžavu kosu boje lešnika, koja mi je, željna igre, pri svakom slobodnijem gegu ili gafu padala u oči — da ne kažem bola sećanja iz kojeg nisi izbivao, uprkos mojoj silnoj želji da se otrgnem toj neuzvraćenoj ljubavi.

Ljutito sa stola zgrabih bakinu nacifranu šnalu i čvrsto je pokupih u konjski rep na vrh glave. Nastavi da mi prkosi, baš kao ti — da se njiše kao palma kraj tvoje kuće nadomak mora, gde smo isprobavali sve čarobne napitke kojima nas je ljubav, unaokolo kolajući po plaži, nutkala, kao i svaki drugi prisniji par.

A mi smo to bili — ili je to samo bio privid u mojim i njenim romantičnim očima. Nastavih da lepim komade sna, na trenutke nevešto, kao radoznalo dete svoje puzle, da bih što pre razaznala celu sliku. Neki bi se fronclao kao stara kuhinjska kecelja bake Julije dok bi me nutkala neodoljivim ukusima raznoraznih đakonija. A neki bi se izgubio u tom zločestom mraku, vrebajući svaki moj slabiji korak na visokim štiklama zavodljive mladosti.

Mojih devetnaest lepršavih godinica nisu se slagale sa tvojih krutih četrdesetak. Nekako su stalno iskakale iz okvira striktnih moralista, urokljivih pogleda. Stalno sam ih sitnila, onako krišom, lopovski, kao najkrupniju novčanicu mog tajka, otresitog biznismena, kad god bi se vratio iz Švice, zadovoljno trljajući ruke. Sitnila sam ih tamo dole, u obližnjoj piceriji — tu, u Sremskoj, na ćošku. Da, u našoj sudbinskoj.

Odmah sam te uočila u gužvi prolaznika. I taman kad sam htela da izbegnem sudar sa automobilom koji je tuda milio iz opreza da nekog ne dokači, naletela sam na tebe — markantnog, ali smušenog. Ispustio si picu tik ispred mojih srnećih nogu. Izvinjenjima si me obasipao kao konfetama, mameći moj slatkasti osmejak, srcolikih, punačkih usana natopljenih lipstikom od maline. Oberučke sam ti poklonila par oproštajnih pogleda, uokvirenih naivom, koja je u tebi probudila tinjalu želju ranjenog pastuva.

Najednom se tvoja smušenost razlepršala, kao moja glohnasta tirkizna haljinica, po dnu posuta raznobojnim cvetićima, na kojoj su se još uvek nazirale mrlje kečapa, uprkos upornom pranju. Mami sam prećutala tu našu nezgodu. Stalno ludi, šljickajući me prekorom kako sam nespretna, da nisam više mala devojčica, da je već vreme da se ponašam kao dama… I šta ću — istrpim tih par oštrih vaspitnih kritika, a u sebi rezimiram: fleke se teško skidaju, a posebno one na duši.