Voz se polako zahuktavao, šine su truckale, kao moji nejaki koraci otežali pod teretom kofera u kom je nabacana sva moja napaćena prošlost. Ostavljajući za sobom oronulu seosku stanicu, i moja preplašena dva smeđa bojažljiva oka da se snađu sa nemilsordnom subinom, koja me je tu prosledila, kao kakvu poštansku pošiljku koja treba dospeti u šake, ni sama ne znam kome.Osvrtala sam se oko sebe, iščekivala gospođu Milijanu, novu hraniteljki da me povede u njeno “milosrdno” prihvatilište napuštenih bića.. Po opisu koji sam dobila od tetka Cane rođene sestre , moje bivše hraniteljke, gospodje Nede, koja me gajila sve do 17.g. godine. Na žalost pre mesec dana upokojila se posle kratke bolesti. Bilo bi ne zahvalno da kažem da je bila loša, ali moja iskrenost, bi uvek dodala , mogla je i biti bolja, s obzirom koliko je novaca dobijala da me valjano odneguje I odškoluje. Volela je da glumi gospođu, ali joj ta gluma nije uvek dobro išla, s obzirom na korene odakle je poticala. A Poticala je iz baš ovog malog mesta u kom sam se obrela, ovog časa, ovog trena. Iz siromaštva je pobegla glavom bez obzira, i to preko noći , upoznavši mladog oficira Stanoja, koji je tu sasvim slučajno navratio sa svojim najboljim drugom iz vojske , njenim bratom od strica Dragišom. Veoma pristojno su živeli, imali su svega dovoljno, ali dece nisu. Po njenim I dedinim pričama dugo su tragali po domovima za napuštenu decu, Tragali su po domovima, ali sudbina ih je stalno nečim začikavala, ponajčešće papirologijom.
Tek sam načela šestu godinu Jendog tako
martovskog mrskog popodneva dok su se nevoljno, obešenih noseva vraćali kući ,
ja sam sa sve klizaljkama izletela ispred njih I pala. Glavom sam udarila o
poledeli trotoar, i sručila se I gotovo obamrla. Po pričama koje su s vremena
na vreme ponavljali u dokolici uz čaj ili kafu, govorili su da su me odmah
odveli u bolnicu, I bdeli nad mojim životom. Uprkos silnih pokušaja da saznaju
čija sam da obaveste moje najrođenije , nisu uspeli… A moje stanje I moje price
nalik buncanju nisu bile pouzdane zbog potresa mozga. Morali su sačekati vreme,
da mog potpunog oporavaka…Sećam se tog
divnog dana kada sam se ponovo rodila,
kad su moje oči ugledale njive oči prepune želje da ja ozdravim I da
budem njihova devojčica dugo tražena. Sunce je sijalo ludačkim sjajem,
osvetljavalo celu bolničku sobu u kojoj sam ležala, odmah pored prozora.
Mama
Neda presrećna uzviknu
-
Ona
je naša Sunčica, nek se tako I zove , a šta kažeš Stanoje…
-
Kažem
da mi se sviđa, a da li se detetu dopada da je tako zoveom, kad joj se već
vratilo pamćenje, možda želi da je zovemo njenim krštenim imenom. A … a kako se
zoveš dušo lepa- obazrivo joj je prilazo tata Stanko, jadna predivna figura,
koja se razbila kasnije, nehotice, opet greškom sudbine, ali o tome kasnije…
-
Najednom
sam zaćutala kao da mi maca progutala jezik, nisam volela svoje pravo ima
Dušanka, starinsko babsko tako sam tad doživljavala….uf kako sam ga mrzela , ma
koliko mi tepali dušo duška dušice I obletali oko mene…
-
Reci,
reci dušo zašto ćutiš, kako je tvoje prvo ime..
-
Odvratno
ružnoo- rekla sam s ručicama iznad glave, u obliku slova V viktorija.
-
Najpre
su pogledali, a onda slatko nasmejali mojoj detinjoj averziji prema rođenom
imenu…
-
A
Sunčica je l ti se sviđa- blagim će tonom Neda
-
Sviđa,
od sad sam Sunčica I svi da me tako zovete, ono Dušanka da kežete mom deki da
mi odmah promeni. Dao mi je po mojoj baki, njegovoj ženi koju je puno voleo,
nek je on voli I dalje ko mu brani, neću da nosim to bapsko ime… J as am mala
devojčica svi mi se smeju..
-
Gle
male buntovnice- konstantova čika Stanoje ,
-
Ma
pusti, dete je u pravu, I mi smo imali u selu jednu babu Dušanku, koja je bila nedaj ti bože najpakosnije biće
koje sam u životu srela..pupu daleko je bilo….Ništa dušo od sad ćeš se zvati
Sunčica
-
Super-
zatapšah od sreće, I čvrsto je obgrlih, dopala mi se onim delom srca koje deca
omah uoče osete.
-
Dogovoreno,
no ljubavi moramo znati tvoje pravo ime I prezime..zbog tvojih
-
Zašto
povikah preplašena..šta se desilo mom dedi
-
Smiri
se zlato, dedi nije ništa, no tis i pala neki dan na ledu ispred nas I udarila
glavicom. Mi smo te morali odmah dovesti ovamo bez I da pitamo čija si …ali mi
ne znamo nikog tvog, a ni dedu koga uporno pominješ.
-
Ja
živim samo sa dedom, ja nemam majku , umrla je, a tata je nestao, ne znam ništa
o njemu.
-
Opet
su se pogledali, ali nekako mnogo srećnije, nisam znala zašto, nisam ni mogla
naslutiti, sa svojih nepunih šest.
-
Uredu
razumeli smo, onda nam reci puno ime I prezime dede, adresu gde živi, I telefon
da ga obavestimo.
-
Ne
dam vam dedin broj, on ne voli da deli okolo brojeve I meni je strogo zabranio.
Ja ću ga pozvati samo vi idite, on će doći po mene.
-
Ćutali
su vidno obezvoljeni, ni da se maknu… kao da su nešto čekali…režija sudbine
neizvesnost, prokletnica..
-
Tako sam ja došla u tu kuću, s mojim pokojnim
dedom koji nije mogao da se stara o meni, ali je debelo nagradio. Okrenuh se u pravcu odakle se Začu se
šuškanje haljine iz mraka i arogantno kuckanje štikli. Iščekujem… Staro
Stanično svetlo je žmirkalo, pred svakim naletom dosadnih insekata i leptirica,
praveći ciklične krugove, do prženja svojih krila. Ukopah se na najvidljivijem
mestu da me ona primeti, ako ja već ne mogu. Minuti su se tromo vukli kao sve
moje ranjene mlade godine,od koji nikako da se otarasim, pa čak ni ovde na ovoj
oronuloj učmaloj stanici sa šačicom starosedeoca, koji odmileše svako svom
domu. Iz šipražja jedan psić pomoli glavicu, kao da htede lanuti, ali mu zafali
ljubav i nežnost, te potrča k meni, koja je celim bićem vapila isto. Oboje
napušteni i prepušteni ruci sudbine i molosrđu drugih ljudi, razmenismo to malo
nežnosti, odbijajući strah par koraka dalje, koliko da skupimo hrabrost za dalju borbu na životnom putu. Sve sa kucom u naručju sedoh na kofer, i
nastavih da čekam. Mrak je spuštao svoje
teške tamne zavese, kojima je prkosio tek poneki prozor živahne mladosti
današnjice. Mesec se vrzmao oko vitog jablana. Na momente mi se pričini lik
moje pokojne majke u njegovom okruglom liku.Po-kušavala sam razaznati taj
pogled, nazreti ssosećanje , brižnost, putokaz…ili bar neki drugi znak koji bi
me napojio entuzijazmom da nisam sama prepuštena ilici, kaldrmi…da neću
završiti kao ona u nekom tamo bednom poslu, koji te pre truje , nego hrani. …
Najednom
se nečija ruka spusti na moje rame. Poskočih kao da me guja ujede, bila je to
gospođa, kojoj sam namenjena sve s pohvalnim paketom priča.
-Ne
boj se Sunčice, ja sam …
-Znam…vi
ste gospođa Milijana, predhutrih je a I moje pronicljivo srce
Nije
mi se dopala, ta naperlitana seljanka, jarko crvene kose koju je uplela u sarma
punđu sve sa mrežicama po svakoj. Poželeh to da joj kažem, da lanem kao maleni
psić koji nije prestao da kefće uprkos njenom ulagivanju dok ga je pokušavala
da ga pomazi, a on joj je stalno izmicao za dlaku, gurajući njuškicu između
mojih nogu koje su stajale sklopljne vojnički poslušno.
-Ovo
je tvoj kerić , baš je sladak, ali nekako prgav ko ove naše seoske džukele.-
otpoče priču, svojim teškim hrapavmi glasom, kao da štrika vuneni prsluk.
Zamalo
rekoh nije, ali gledajući te nevine crne okice, obačenog kučenceta , povikah
-Jeste
to je moj pas, Lusi…slagha , I ne znajući kog je pola..pa se isprsih odvažno i
ako me uhvati u laži- to je moja Lusika.
Crvena
zacokta , sumnjičavo vrteći glavom..pa s
ironijom procedi njenu dilemu
-Lusi
ili Lusika
-
I Lusi I Lusika, kako kad , zavisno od prilike-gospođo- uzvratih joj istom
merom, pospešujući svoj revolt sa očitom
notom cinizma.
-Shvatam-
reče imitacija gospođe, i ponudi se oko dizanja kofera, koji su ležali na
vlažnoj travi od večernje rose.
-
Neka mogu sama, već sam ojačala od teglenja tamo vamo.- gotovo ih ote iz njenih
čvornatih šaka, na kome su se podrugljivo smešila dva prstena, sa ogromnim crnim kamenjima, savršena
imitacija plemenitih.
-
A tako…samo je rekla I pokazala mi rukom kuću , nekih stotinak metara od
pruge.- I nije tako daleko, idemo..
Milijana
se vije niše nudila, išla je ispred nje i kuce , gegajući se kao dobro
podgojena patka za božićne praznike. Nasemjala bi se onako suzdržano, u nedra da ne čuje, Ponekim
nespretnim gegom, bi zapela o neku palu granu , ili žbun…
Neki
zločesti bunt maloletnice u meni požele
I da padne, da se ugruva, da je nema ni na jednom mom putu ni sad, ni nikada….
Nevenka Nelly Poerich
SVA PRAVA ZADRŽANA
Strogo zabranjeno svako kopiranje i postavljanje na druge kanale