PESNIKINJA PESNIKU OBLAČI PESMU
Pesnikinja pesniku oblači pesmu
kakve joj stvari nalaže duša.
Stihove bira od teške svile,
linije setne, posebno mile.
Biserom jasno naglasi zarez,
poneku tačku tugi za zez.
Haljina strofe, uteže stilom,
s kaišem dana prožetih kišom.
Pesnik je čeka, s požudom prati,
briju ga hitri uzdaha sati.
Vispreno seku svaku im laž
koja bi pesmi ubila draž.
Pesnikinja pesniku oblači pesmu,
izvrće pune džepove srca.
Sitnica nekih sirotih dama –
izvini, dragi, dugo sam sama.
Pesnik ne ćuti, dijalog slaže,
poneko slovo stidljivo važe.
Rovari dušom – nje li se seća,
nalakćen senkom rođenih pleća.
Pesnikinja oštri olovku nade,
sve one srcu nanete jade.
Zalutalom stihu gumicom preti,
zluradom što joj ne da da leti.
Zastaje zebnjom šaljivog sleda,
linijom kosom, žaokom jeda.
Dvotačku stavlja žudnjama vrelim
dok joj se čipka uvija telom.
Pesnikinja pesniku oblači pesmu
paletom složnih pastelnih snova,
a on se duri, obrvu diže,
šahovskim poljem poteze niže.
Policom dube orfeji slave,
čikaju hice mahnite jave.
Dama se češlja, zagleda pramen,
seče ga, baca – ko joj je kamen.
Pesnika laktom golica sumnja,
po svakoj strofi šunja li šunja.
Na mirisnu notu ljubavi liče –
povoda nigde da na nju viče.
Pesnikinja pesniku oblači pesmu,
zastane svakim vrištećim slogom.
Ideje bira, pažljivo slaže
ljubavlju zlata koje ih snaže.
Proziva sreću, stihom je moli
da da joj onog kog silno voli.
Prstena nigde, jednog pri ruci –
kakva teskoba u mirnoj luci.
Prozor se tako gospodski drži,
okrenut jugu i noću prži.
Pesnikinja pesniku, ko starom grofu,
oblači svaku udobnu strofu.
Нема коментара:
Постави коментар