четвртак, 29. септембар 2016.

ПЕСМА ЈЕ ДУША ЗЕМЉЕ & есеј Nelly Poerich


Посрнуло Све, систем вредности шепа, као каква пребијена керуша у потрази за комадом хране, да подојом умири и збрине своје тек окоћене штенце. И јутрос се намерила од прага до прага кефчући и цвилећи, као жице на старој виолини, у дрхтавим рукама вижљастог циге. Кафански дим и задах пијанаца, је осмели да провири њушком више од дозвољеног. Вапила је за милостивим погледом, као и песма која је губила душу сваким дрскијим тоном клавијатуристе у покушају да испрати виолинин тужни јецај. 
Зашто керуша и виолина плачу, никога није брига осим једног  младог уметника, који је седео у самом углу пуне кафане. У руци је држао оловку, и нешто је писао на салвети, као некада  Тома Здравковић, своје песме. На трен заста, и руком махну конобару да дође, који је управо скупљо коске, са омазаних тањира,  задригле јагњеће бригаде која се распиштољи у својој поруџбини ћефатлука, песама кобним по слух сваког нормалног уха. И док се незнанац погледом шуњао као какав дух прошлости, у себи се запита,  Где неста она лепота, она прекрасна нит  којим се ткала песма на разбојима  душа? Да ли уопште вреди једном анонимцу занесењаку, критички пуцати на све те лакрдијаше ствараоце данашњице? Данас се свако може назвати уметником,.. да ли је зато крива ова брља од ракије којом се наливају док стварају своја дела .
Керуша је стајала као укопана пред милосрђем господина.  У зубе зграби кесу са коскама по директиви свог животињског инстикта опстанка,упркос урнебеснух удараљки лакрдијаша.   
''Песма је душа земље'', - оте се промисао из песничке душе пред све учесталијим призором садашњице. 
Песма нас је одржала њојзи хвала, главило се између две ватре, два века. Да ли је распаду система Oна кумовала, или Oн њој.Неко засигурно јесте.., ваља подузети нешто,...али шта? Kада је и време огрезло у убитачим цуговима разноразних струја.
-Остаје само не одустати у очувању баштине, -огласи се и космос, спуштајући завесу на овај скарадaн чин.
Kerуша,све са коскама , утече као каква комета, остављајући за собом трагове, тамо где песма није стизала, згрчена прстима незнобожаца. Њен вапај су чули само они којима невреме није шкодило слуху.  

Песник, плати конобару рачун,брижно сави салвету као дечју пелену на којој је ћутала повијена љубављу, тек рођена песма, и напусти учмалу кафанску атмосферу, са којом је успевао шуровати, само дотле док му се инспирација мешала са вином. Нада је ишла достојанствено барабар са њима, не презајући од ловокрадица на нове идеје.
''Песма је душа земље...ал и ову зиму ће преспавати ''..- одзвањало је на ветрометини живота, док се јесен с ветром трудила, да почисити сву трулеж листова утирући пут новијим и лепшим кад пролеће стигне. 



Nelly PoerichNelly Poerich, astrolog i pisac. Živi i radi u Beogradu. Astrologijom se profesionalno bavi 29 godina. Jedinstvena je po astrološkim otkrićima, koje za sada samo primenjuje prilikom tumačenja natalnih karata svojih klijenata, među kojima su mnoge brojne poznate ličnosti. Nelly s ponosom ističe da je sama svojim talentom i ljubavlju prema astrologiji pekla svoje umeće tumačenja, ali ne krije da je u astro-centru Fonlider, nekim čudom konekcije, ukačila i patentirala nova saznanja zapisana u astrološkim stepenima. Često zna reći da je poimanje astroloških simbola i njihovo tumačenje, sinteza umetnosti, veštine, visprenost i logike, skopčana intuicijom. Od 1995. godine pisala je za novinsku kuću Politika, u časopisu Horoskop, kao i za "Astrologos". Ističe da je rubriku "Veliki umovi o astrologiji", sama osmislila, stajući u odbranu astrologije. Poslednje tri godine piše za "Grand reviju". Nastupala je u mnogim radio i TV emisijama. Na društvenim mrežama je aktivna svojoj stranici Astrolog i Pisac Nelly Poerich, te u grupi "Sa astrologijom na Vi". Uporedo, bavi se i pisanjem romana, poezije, dečije literature, scenaria i drugih tekstova. Objavila je dve slikovnice za decu "Našali se Pače malo" i "Rođendanac", gde kroz stihove deci približava zodijak. Njena dva romana "Ona koju valja slušati" i "Odlučna da uspe", uskoro će se pojaviti u elektronskoj formi na internetu.


   

среда, 7. септембар 2016.

LJUBAV NIJE LEPA SAMO DOK SE ČEKA


Od ljubavi bežiš sreće se plašiš
Što zarad snova celog te traži
Zbogom si reko još samo da odeš
Idi
U ambis gde te guraju laži
U neki bircuz gde draž zaplamti
I jednom čašom jeftinog pića
Nosi u  potkorvlje tršno i hladno
Gde i sram se srami posrnulih bića
Idi...
Ćutiš ko uvek kad priču načnem
Oslonjenom čelom o nedužno staklo
I ono će pući istini služi
Mnogo ga mojih suza dotaklo
Idi
Munje se lome gromovi prete
Dok me u dimu cigarete stvaraš
Možda sam jaka za druge stvari
Idi
oko zbogom, opet, ko pas obigravaš
Idi
Pobegni od ljubavi jednom za svagda
prezri i ovo malo trenutaka sreće
sećanja ne listaj tamo gde nas nema
gde te moja duša na put srca skreće
Idi
Odeš li večeras neka ti je zadnje
samoća mi nije pored tebe strana
Ljubav nije lepa samo dok se čeka
Dok joj ćutnja duga guši osećanja
Idi
 Zaboravu pusti odrešene ruke
Kad si svoje vezao konopcima greha.
Sloboda je dar blagoslov od boga
Idi
Nisam željna tog ciničnog smeha
ma pusti me razloga, i te slavne pesme,
neću svoje srce da izlažem bolu
Ljubav nije lepa samo dok se čeka
Idi ...



Poetesa Nelly Poerich
Zaštićena autorska prava
         strogo zabranjeno svako kopiranje
 i postavljanje na druge kanale



MOJ NEPREŽALJENI CIKLAMA KAPUT & priča & poet and writer Nelly Poerich



Otpio si još jedan gutljaj martinija pomešan sa ljubomorom, kojom me rado počastiš kad god te dohvate drvene lutke u toj šašavoj glavi. Prestani da me meriš tim zidarskim metrom, još samo da kreneš sa zvižducima i jeftinim komplimentima. Nisam taj soj, shvati već jednom.

Smeta ti moja zavodljiva figura, ma kako da sam odevena. I da se obučem ko monahinja, strogo zakopčana do grla, naći će svoj put do zadivljenih pogleda. Večeras si mi izabirao najizazivniju haljinu, crvenu kao krv. Godinama je visila u gardoberu, čekajući svoj red.

Dobro da je moljci nisu izrešetali, kao što su moj najdraži, neprežaljeni ciklama kaput, koga sam se jedva odrekla. U njemu sam izašla na naš prvi sastanak. Skoro nas zatrpao sneg, koliko je vejao tog hladnog decembarskog sutona, dok smo stajali čekajući tvog druga da dođe po nas, i da nas odvede u njegov tek otvoren restoran “Zlatna Potkovica” na Banovom brdu.

Samo kad se setim sa koliko si me poštovanja gledao, diveći se mom damskom držanju. A i narednih nekoliko dana, kad bi se viđali u iznajmljenoj kući tvoje maćehe Milunke – Lule, koja bi nas budila lupanjem koječim, kad bi iznenada banula sa puta, sve sa svojim švercerskim torbama.

Uprkos mom nastojanju da me prihvati, zadugo nije uspevalo, već samo onoliko koliko bi joj pomagala da rasproda svoju sumnjivu robu. I kad bi zaćutala pred njenim čiodnim zavidnim rečima, dohvatila bi se neke naše bezazlene svađe i napravila čitavu dramu, ne bi li nas rastavila. Uspelo bi joj na dan-dva, jer bi nalegao na njenu beskrupuloznu stranu na kojoj bi pakost tražila odraz svojim svinjarijama.

Da li te je i ovog puta odbacila meni, da mi pokvariš veče, ili ti je dosadilo njeno uporno provodadžisanje? Mršti se koliko hoćeš, negoduj odsečnim zamahom ruku, kao da ćeš me zgromiti sve sa obećanjima koja sam položila u ovu našu, sad već, mučnu vezu. Ali ja znam da te je neki vrag naveo da potrčiš za mnom, kad sam čvrsto rešila da odustanem od snova, koji su dospeli veštici u zalog.

Sumnjam da si ih za samo nedelju dana uspeo da otkupiš iz tih gramzivih šaka, sve sa vajnim “hvalospevima” o meni. Ako grešim, zašto me onda reziliš tim opakim ljubomornim scenama, izrežiranih njenim uskogrudim pogledima, kad znaš da je sva moja istina istrešena na tvoje znojem okupane dlanove. Ma da pogrešno sudim, kad god zaroniš u tu čašu bez dna. Ljubav te je dovela na moja vrata kao slepca. E pa lepo, čemu onda sva ta zajedljivost na moju ljubaznu mladost i lepotu.

Uzvraćaš mi udarac, onaj isti kojim sam te uhvatila u zagrljaju sa Lulinom izabranicom, po meri njenog alavog džepa. I venčanicu joj kupila od njenih drugara uličnih preprodavaca, tamo dole podno parka naspram železničke stanice, gde me je sram proći od njihovog zločestog keza. Ništavan milje moralnih nakaza, koje treba otresti motkom, pre nego zaposednu i mesta gde se ljubav rađa.

Pustila sam jezik, i… a da možda ne trebam palacati, kao ona zmija koja te zamalo udavila da te nisam spasila. Naseo si na njene kule i gradove, od kojih je samo bunjište skandalozne žute štampe. Proveo si se ko bos po trnju, vidim još ti zevaju cipele. E moj dragi, daj da te poljubim da ti pre zarastu te proklete rane. Samo ne znam kojim sredstvom se spira ukaljan obraz. Možda ovom mirišljavom ružinom vodicom, koju štedim kao jedan od najdragocenijih poklona od moje bake Zlate.

E, govorila je ona meni dok se borila sa dušom u nosu, opirući se toj napasti od smrti, da se ne petljam s tobom. Dobro je znala tvoju maćehu Milunku, kao zlu paru, još sa Senjaka. Bile su prve komšinice. Baka Zlata bi joj se tek kurtoazno javljala, kad bi im se pogledi susreli. Stara beogradska škola, no kako bi jedna gospođa poput nje.

Govorkalo se, sećam se još kao mala, da je Lula pokušala da obrlati dobrog čika Savu da se venčaju, ne bi li joj ostavio svoju prelepu vilu. Ali pravda je preduhitrila, baka je pokucala pre nje na ta veličanstvena mesingana vrata, i upozorila ga da ni za živu glavu ne potpiše taj falsifikat od ugovora. Hvala Bogu, poslušao je i kuća je ostala njegovoj ćerci iz prvog braka, Eleni.

A samo si ti ostao gluvonem na sva upozorenja dobronamernih ljudi, a i na moja, kojim ti i sad, kao ovom lepezom, mašem ispred nosa. Ja znam da je poštuješ što te odgojila, a i da je negde voliš, ma kakva da je, jer ne znaš za ljubav prave majku. I neka ostane tako, ali treba da misliš i na svoju sreću. Ako misliš da naša veza uspe i da ne završi, kao moj neprežaljeni ciklama kaput izrešetan moljcima, moraš nešto preduzeti..

Mesecima je tako visio, tu na prozoru okačen o ofinger, jadničak, sve dok nije naišla ciganka navaljajući da mi gleda u njene otrcane ciganjske karte. Opirala sam se, ali uzalud, navalilla da mi gleda, ili da umre. I mene zagolica znatiželja, te pristanem.

Šta mi je rekla… Stvarno te interesuje šta nam je prorekla… E nagađaj, prosudi po ovome što ti sve vreme trtljam, kao pokvarena gramofonska ploča. Tačno. To mi je rekla. Da se venčamo, tajno pre nego nam Lula iznova podmetne nogu nekom novom bogatašicom, koje ne prestaje da štanca, kao svoje novčanice ishabane po tamo nekim lopovskim džepovima.

Ćutiš, dobro je. Samo ti razmišljaj u sebi, bolje nego da se istresaš na mene, nedužnu. Samo nemoj zadugo. Bojim se da će me strpljenje izdati sa prodajom bakine kuće na Senjaku. Pojavio se ozbiljan kupac, fin gospodin, povratnik iz Nemačke. Sačekaću još ovu nedelju, možda i onu tamo.

Opet grmi. Hoćemo li krenuti da nas društvo ne čeka. Ova jesenja kiša kao da pokušava saprati sve što nam na putu sreće smeta. Volela bih da je tako. I ti, dok zadivljeno gledaš u moje zavodljive mazne obline. Ne, neću navaljivati ko ona dosadna stenica, ne trebaš mi ništa reći, reda radi. Učtivost je lepa, ako joj promišljena odluka izgradi stav. Samo nemoj da sutra zažališ za mnom, kao ja za neprežaljenim ciklama kaputom. Za punoletstvo sam ga dobila od baka Zlate.

I pazi, ovo veče hoću da provedemo na najlepši mogući način, da ga urežem u sećanje kao najlepšu sliku od svih do sada, a koje su nas slikali razni, krateći ih za onu najlepšu nijansu ljubavi. Hajdemo, taksi je stigao. Ako ode, teško da ćemo ga po ovom pljusku ponovo dozvati…

Nelly Poerich




Nelly PoerichNelly Poerich, astrolog i pisac. Živi i radi u Beogradu. Astrologijom se profesionalno bavi 29 godina. Jedinstvena je po astrološkim otkrićima, koje za sada samo primenjuje prilikom tumačenja natalnih karata svojih klijenata, među kojima su mnoge brojne poznate ličnosti. Nelly s ponosom ističe da je sama svojim talentom i ljubavlju prema astrologiji pekla svoje umeće tumačenja, ali ne krije da je u astro-centru Fonlider, nekim čudom konekcije, ukačila i patentirala nova saznanja zapisana u astrološkim stepenima. Često zna reći da je poimanje astroloških simbola i njihovo tumačenje, sinteza umetnosti, veštine, visprenost i logike, skopčana intuicijom. Od 1995. godine pisala je za novinsku kuću Politika, u časopisu Horoskop, kao i za "Astrologos". Ističe da je rubriku "Veliki umovi o astrologiji", sama osmislila, stajući u odbranu astrologije. Poslednje tri godine piše za "Grand reviju". Nastupala je u mnogim radio i TV emisijama. Na društvenim mrežama je aktivna svojoj stranici Astrolog i Pisac Nelly Poerich, te u grupi "Sa astrologijom na Vi". Uporedo, bavi se i pisanjem romana, poezije, dečije literature, scenaria i drugih tekstova. Objavila je dve slikovnice za decu "Našali se Pače malo" i "Rođendanac", gde kroz stihove deci približava zodijak. Njena dva romana "Ona koju valja slušati" i "Odlučna da uspe", uskoro će se pojaviti u elektronskoj formi na internetu.