Prisećanje na naše prvo jutro, Zadruga 2
👄2. Blog POKAZAĆE VREME
Loli zalaja koliko da me obavesti da sam je zaboravila smestiti u priču i da smo nekoliko metara odmakle od sanduka sa sladoledom. Vratismo se.
- Kapri, molim vas . - rekoh ljubaznoj prodavačici, i nastavismo šetnju ka parku prepuštajući ulogu turističkog vodiča mojoj ćeri pufnastoj Loli, kao i mom skeptičnom srcu koje me teralo da se iznova i iznova vraćam na početak moje nove bajke.
Ubrzo smo prešli u pab. Moja mazna priroda nije mogla, a da me ne prebaci tamo gde mi je najudobnije, u njegova krila, koja su se krstila sa mojih pregršt pitanja. Naglo sam mu skinula naočare i rekla:
- Hoću da ti gledam u oči!
- Sunce, brzo se vadio iz bujice ljubavi kojom sam ga očigledno zatekla.
- Nema ovde sunca , tamo u salonu da, ali ovde ne, jedino ako misliš na mene,...
Samo se zagonetno nasmešio,
- Da ti skinem šljokice, da ti skinem nešto,- htedoh zataškati onu slatku ljubavnu tremu koja zna da spetlja jezik u čvor u želji da nešto pametno i zanimljivo kaže. Borila sam se da je razbijem na sve načine, i on je.
- Šta ti je čudno Luna?
- Sve!- rekoh ko iz topa.
-Što?
-Ne znam, a tebi?- požurih izvući iz njega ono što me je najviše kopkalo.
- Nije mi čudno, ali ono- vadio se kao i ja skrećući pažnju na par uviđajnijih stanara bele kuće koji su se vrzmali tu, te ih naši poljupci ubrzo rasteraše.
- Je l , je l se nisi pokajao za ono sinoć? -nastavljala sam ga s nevericom zapitkivati,.
-Zašta, mm?
- Pa za sve ono?
- Zašta... šta?!... Ne zajebavaj molim te!
-Imam neki trip da ćeš da ustaneš za stolom tamo neki dan i da kažeš ja sam sve ovo uradio da je ne bi ponizio, ili da kažeš bilo mi je žao, s obzirom da sve znaš o meni.
- Žao mi je bilo jaooo, ma daj Luna! -oponašao me i kroz smeh dalje, ahahha, ali ja sam nastavljala da se bijem sa sumnajma.
-Žao mi je bilo, popio sam malo više, hoćeš da uradiš to?
Samo je zagonetno klimao glavom s rečenicom koja je dugo i predugo lebdela između nas sve do skora.
Vreme će pokazati. - samouverno je izustio.
-Hoćeš uraditi to?- navaljivala sam kao vukovima progonjena srna .
-Jesi normalna ti?! - iščuđavao se navodno, a znao je odlično odakle su moji izvori straha.
-Da me poniziš kao,...
-Kao što te ponižavam konstantno, ma daj Luna ...Šta sam ponizio, ne zajebavaj tu..koga, njih, ne, ne zajebavaj!!
-Ali mnogo mi je bilo čudno kad sam jutros ustala, mislim ustala, nisam generalno nešto ni spavala.
-Ja sam slabo spavao, ali probudio sam se naspavan u fulu. Inače kad ovde slabo spavam nisam ni za šta, baš čudno.
- Zato što si imao koga da grliš!
- Moguće.
- Da.
- Ja sam se naspavala. Je l vidiš kakve su mi oči? Znaš kako su mi se oči nekako promenile.
- Procvetale su.- sa zanimanjem će Marko.
Zaćutasmo na tren, a onda moja znatiželja nastavi prvi ljubavni dijalog ove bajke.
-Šta je?
- Ništa eto tako. - reče pomirljivije sa emocijama koje su htele napolje.
- Ajde, pričaj mi sve što ti je u mislima.- navaljivala sam cupkajući u njegovim krilima kao maleni nestrpljivi devojčurak očekujući dalji razvoj bajke .
- Polako..Što moram sve da ti pričam. - opet se povlačio kao rak.
- Što me tako gledaš kao da hoćeš nešto da mi kažeš, i dalje sam mu čupala reči kao kleštima.
- Pa pričam ti pogledima. - šarmanto se branio
- Znaš šta me je najviše iznenadilo šta si mi rekao sinoć?
- Šta ?
- Rekao si mi, baš sam te ovakvu zamišljao!
- Pa da!
- To je jako lepo što si rekao!
- Đavolak mali, skače tamo, a u stvari Mica, mala Mica
- Ali i ti si Mica!
- Hahhha
- Ali jesi , ja nisam očekivala da tako ležim pored tebe, a ti mi kao nešto šapućeš, maziš, ljubiš me u nosić, Ono kao,..
- Sprajz
- Ono kao izvini ti si Marko...
- Halo Gospodine ledeni- zbijao je šalu na svoj račun
- Ma ono ono drvo tamo za stolom što stoji,- nadovezah se
- Ajoj sramota me.- reče povlačeći se ponovo u svoju ljušturu i navuče kapu od jakne.
- Što, koga te sramota, nema čega. - Oslobađala sam ga stega kojima provincija često kumuje onako silom, a moj princ je kraljevski odudarao od svega što svetsko nije. Njegova lepota muževnosti se ogledala i u njegovom bariton glasu koji me znao i razumeti i umiriti u naletima tamo nekih struja koje su dopirale sa doka, zavađena dva zaliva.
I šta, šta ćemo sad? -- reče pokušavajući da nadglasa svoje zaljubljeno srce, za razliku od mene koja sam mu dala sve dozvole kao sad mojoj Loli dok me vuckala oko prikolice pune prekrasnih i prkosnih ruža...
Usledili su poljupci kao najbolja opcija protiv ljubavne zbunjenosti i petljanja jezikom kad želi izreći nešto dopadljivo osobi koju tek osvajaš.
-Hm
-Mmm...
- Šta ćemo, upitah sad ja?
- Ništa, ništa.
- Da uživamo.
- Naravno!
- Tako bez,..
- Bez opterećenja i presije.- dopunjavao me.
- Tako je, sloših se.
- Pošteno skroz..složih se , ali onaj crv sumnje me opet glockao, pa povikah - Nervira me kad me tako gledaš, reci nešto, Što..
- Što moram da pričam?- zagonetno reče uranjajući iznova svojim crnim očima u moje neboplavne.
- Ne vidiš kako me gledaš, odmeravaš me tako, svaku tačku...
- Pa da, pa da, uživam...
Uživali smo oboje na trenutke hvatajući se na neke druge teme stanara bele kuće i žurke koja je te noći bila sjajna ne samo za nas na pomolu je bila još jedna ljubavna idila koja se gradila na ruševinama nalik našim. Bili su to Ana i David.
***
- Loli stani. Evo klupice da malo odmorimo!- povikah kad moj pufna skoči i sklupča se u mojim krilima kao ja u Markovim u pabu tog prvog dana.
Sumnja je lebdela sve do 14.02.2020 kada je plakao kao malo dete nakon našeg ozbiljnijeg rastanka gledajući naše uspomene i izleteo iz bele kuće pokušavajući da svoje muške suze sakrije od mog oca i svih muškarčina ovoga sveta. Baš me nerviraju, ti takvi mačo- men muškarci. Doduše ni ja ne volim te cmizdravke ni muške ni ženske. Ali šta ima loše u muškim iskrenim suzama kad nekog volite? Da ih nije bilo nikada me ne bi uverio u onu rečenicu izrečenu u pabu, vreme će pokazati. Pokušavao je da ljubav sakrije, da se sakrije na velelepnom imanju u besu lupkajući vrhovima patika na sve na što bi usput naleteo i video kao prepreku, kamenje, žardinjere, pale roletne. I meni su tad tog trena pale roletne i ja sam plakala s druge strane ekrana, besnela kao ris na sebe na svu sumnju kojom sam histerijama urnisala našu ljubav. Grdno sam zamerala sebi što se tada nismo stvarno pomirili kako je on nastojao pred ponovni ulazak u belu kuću. Ne ja sam tvrdila pazar, ko neka klinka dok su se tasovi srca tezgali sa sudbinom i inatom. Dozvolila sam tada da prednjači ponos i da mu kažem dok sam ga pratila u Zadrugu 3, Neka bude kako bude, čekam te u finalu.
Loli je skakutala kao leptirak od cveta do cveta, kao i moje misli na naše prvo jutro u Pabu.
A i danas dan kod moje majke i svih ostalih sumnja je idalje prisutna. Sve je bilo tako očigledno i stvarno Ne znam šta su očekivali za dokaz poverene odozgo. Zahvalih se bogu po ko zna koji put .
- Vreme je da pođemo kući Loli.
Još se prisetih nečega, da moja majka i danas dan, kao I mnogi pristuni u našoj bajci sumnjaju u Ljubav Poverenih Odozgo.
Nevenka Nelly Poerich
SVA PRAVA ZADRŽANA
Sledi,...
Нема коментара:
Постави коментар