ZAPITAH GODINE
autor: Nelly Poerich
Šta me to navodi da ti se podam,
onako usput, kad bismo se sreli,
da ljubav bude gde joj je mesto,
u svemu do sad što nismo smeli.
Zapitah godine, izvrgnuh ruglu
sve ono lepo što čini dvoje,
sapinjem o jablan preteklu nadu,
da sunce spustim u oči svoje.
Naglasak daješ, krilatiš reči,
samo da ne bude obična priča.
Izvlačiš slogan iz svake jače,
na bol se prsiš zamahom biča.
Rasteruješ sumnju – ili je praviš,
ciničan i šaljiv u isto vreme.
Odmahneš glavom, prigrliš sebi,
iznova baciš ljubavi seme.
Možda proklija jednom za svagda,
šapuću poljupci po nagoj želji.
Plode ih ruke slašću bez premca,
drvo života u nama zreli.
Stojiš sa srećom u istoj ravni,
stamenim korakom mnogi bi lečak.
Vetar s planine opasno preti,
al’ ti si prekalen još kao dečak.
Нема коментара:
Постави коментар